Obitelj profesionalnih zlatara, u ovu danas itekako pitoresknu kuću, ulazi 1950. godine kada gospodin Anton Butući radnju u prizemlju preuzima od ondašnjeg urara (Chiurco) za kojeg se pretpostavlja da je u njoj radio još od samih početaka dvadesetog stoljeća. Paralelno u to vrijeme Anton Butući postaje i prvim vlasnikom obrtnice s rednim brojem 1. kojemu se izdaje dozvola za rad u filigranskoj radnji. Nakon Antona, rad u zlatarni preuzima njegov sin Augustin koji tijekom opremanja trgovine, na jednoj od polica, pronalazi upisanu godinu njenog postavljanja (1911), i koja se od tada uzima kao početna točka od koje se broje 'obrtnički' dani ovog malog, ali atraktivnog poslovnog prostora 's dušom i srcem njenih prijašnjih vlasnika'. Upravo, tu je godinu Emanuel Butući (treća generacija obrtnika i zlatara) 'ugravirao' na drvenom pročelju izloga sa željom da se istakne opstojnost i kontinuitet jednog, danas pomalo arhaičnog obrta koji je, zahvaljujući generacijskom trudu jedne obitelji, ne samo opstao u gradu svete Eufemije nego ga je kroz kvalitetu proizvoda uspio i dodatno brendirati.